Kako je Sanja kroz pisanje, majčinstvo i permakulturu izgradila snagu za rast
Čitam naslov: „Žena mora imati vremena za sebe, za svoje osobne stvari“. Shvatam da sada, u 53. godini života te riječi imaju sasvim drukčije značenje nego u mojim dvadesetima, tridesetima ili četrdesetima.
Zašto?
Zato što u različito doba života „osobne stvari“ imaju drukčiju definiciju.
U dvadesetima su mi “osobne stvari” bile ulaganje u karijeru i razvoj tadašnje veze, učenje, probijanje u svijetu medija, trčanje na presice i izložbe, čitanje, snivanje o vjenčanju i obitelji.
U tridesetima nije bilo „osobnijih stvari“ od moje djece – sina i triju kćeri koji su živjeli u mom životu poput puzavica proteklih dvadeset godina da bi ojačali kao samostalne biljčice — u čijoj snazi i cvatovima sada uživam.
U četrdesetima se dogodila prva redefinicija „osobnih stvari“ koja je počela izlaziti iz okvira predviđenog uobičajenim životom inercije ulaska u „srednje godine“.
Pokušala sam to pojasniti samoj sebi: žena u četrdesetima, zbrajajući svoja dosadašnja postignuća i gledajući svoj život, vidi izgrađenu platformu (muža, kuću, djecu, posao) i osjeća sigurnost i mir u kojemu se može posvetiti onome što voli, a što oplemenjuje i njezinu obitelj. Više se ne mora boriti s pelenama, školovanjem djece, poslovnim sastancima i dokazivanjem – sve je već izgradila.
Meni se tada desio razvod. Prvo redefiniranje mojih „osobnih stvari“.
Obitelj je dobila novu definiciju: otac sam i majka za četvero klinaca od 5 do 14 godina, svako dijete u svojoj vrsti „izazovnog razdoblja“, a jedno trajno zaustavljeno u autizmu, i ja.
Tko sam u tom trenutku „ja“ i što su moje „osobne stvari“? Nisam znala odgovor na to pitanje, a nisam ga imala vremena niti „tražiti“ jer je obaveza bilo previše.
Bilo je nužno da se negdje u meni probudi muška energija koja donosi odluke, sjeda u auto po kiši i snijegu, podvikne na sebe, na djecu, na okolinu da bi se izborila za mjesto koje je ponovno trebalo i graditi i braniti…
U tih proteklih deset godina, čini se da sam, i nesvjesno, neprestano učila. Učila sam kako sjećanja na to tko sam bila, što me veselilo, što me definiralo, što je moja životna strast, nadograditi odgovorima na pitanja „što želim, tko sam sada, kako planirati budućnost, kako izliječiti rane zadane štetnim uvjerenjima?“
U tom se razdoblju desilo i nekoliko spoznaja: da je sve bilo baš onako kako treba biti, da sam dobila priliku istražiti snagu i potencijal koji sam zakopala duboko u sebi, da ne želim zamjeranje i tugu kao nešto što me određuje.
Iako sam uvijek bila poslušna, osvijestila sam da imam pravo „željeti“, da imam pravo biti „lijena, pospana, umorna“, da želim i mogu biti sama i neovisno o drugima planirati svoj dan.
Da moja djeca „nisu moja djeca, već želja života za samim sobom“ — neovisni karakteri i osobe koje sam donijela na ovaj svijet, ali ih ne mogu zauvijek zaštititi od njega…. I još mnogo toga.
Životni tempo se pobrinuo da imam više vremena za sebe i svoje osobne stvari. Najvažnije osobne stvari su postale razumijevanje, empatija i povezivanje sa sobom i drugima. Postala sam svjesna prolaznosti vremena i života, važnosti povezanosti s korijenima svoje obitelji, ali i s onim najmlađim izdancima kojima korijenje treba dati uporište i snagu za rast.
Snaga rasta i kreiranje prostora slobode
Ove riječi pišem na vikendici koji su moji roditelji kupili davnih dana, dok sam još bila dvanaestogodišnja djevojčica. Nisam voljela dolaziti ovamo. Smetalo mi je gotovo sat vremena vožnje, odvojenost od prijateljica baš kad smo imale vremena za druženje preko vikenda — a ja sam morala pomagati roditeljima u velikom vrtu, smetala mi je gužva koja bi se stvorila našim dolaskom jer je svatko od seljana dolazio pozdraviti, malo sjediti, popiti kavu i popričati…
Tadašnja sjećanja su vezana za sadnju krumpira, propuštene izlaske s prijateljicama, skrivanje ispod kreveta kako bih na miru čitala „Sto godina samoće“ u vrijeme dok se očekivalo da pomažem plijeviti mrkvu, štipkanje za obraze raznih seoskih žena koje su komentirale „kako sam narasla“…
Na vikendicu sam stigla jučer. Dovezli su me roditelji. Nas troje smo došli orezivati veliki voćnjak. Nisam to nikada radila niti učila, ali sam s guštom uzela škare u ruke i hodala za tatom po prostranom voćnjaku. Smijali smo se i nagađali „ je l’ ovu treba“?
U trenutku slobode, prljava, raščupana, bez šminke i grudnjaka, odlučila sam napraviti permakulturnu gredicu. Prisjetila sam se jednog dijela svog bračnog života, kad sam bila vegetarijanka, domaćica uvijek spremna ugostiti i nahraniti iznenadne goste, couch surfere iz svih kutaka svijeta koji su mom vrtu donosili znanja i iskustva permakulture.
Nekoliko sati rada, otkriće divnog domaćeg komposta od godinama odlaganog lišća u kutu voćnjaka, slaganje slojeva granja, lišća, komposta i slame koju je darovao susjed činilo se kao trenutak, a stalno me vuklo da posadim, malčiram i pognojim „još samo ovo“…
Moji su me roditelji gledali s blagim osmijehom. Nas troje, sami, radimo, nagađamo, trudimo se, ostavljamo prostor slobode jedni drugima da budemo ono što jesmo, a opet smo savršeno svjesni da se jedni u druge uklapamo poput puzzli krojenih po mjeri. I ja, koja uživam na „omraženoj“ vikendici.
Red oštrog granja, red starog lišća, pa onda plodna zemlja i ušuškanost u toplinu slamice — sve u slojevima, poput izgradnje žene kroz godine i životna iskustva.
Trebalo mi je to… Sazrijeti i razumjeti, čuvati „svoje vrijeme i osobne stvari“ unutar okvira „permakulturnog kruga života“ — u jedinstvu s drugima koje volim i koji me vole.
